U drugoj polovini i krajem 15. veka osnovani su i sagrađeni fruškogorski manastiri Bešenovo, Staro Hopovo, Velika Remeta, Rakovac, Jazak i Vrdnik. Početkom 16. veka snažan podsticaj za podizanje manastira na Fruškoj Gori dali su majka Angelina (+1520) i njeni sinovi despot Jovan (+1502) i despot Đorđe - kasnije arhiepiskop Maksim (+1516). Zapravo, arhiepiskop Maksim je najzaslužniji za preporod monaškog i duhovnog života u Sremu. Njegova zadužbina je manastir Krušedol (2009. godine proslavio 5 vekova postojanja).
U neposrednoj blizini manastira, osnovanih u 15. veku, tada su podignuti Šišatovac, Novo Hopovo, Beočin, Kuveždin, Mala Remeta, Đipša, Petkovica, Grgeteg i Privina Glava, pa je u 16. veku Fruška Gora postala sremska ''Sveta Gora''.
Svi manastiri su sagrađeni u živopisnim predelima, sa bogatom pčelinjom pašom, pa su postojali idealni uslovi za razvijanje racionalnog pčelarstva. Potreba za voskom je bila velika i svi manastiri su imali lepo uređene pčelinjake. Crkveni velikodostojnici su se zalagali za pčelarstvo i upućivali monaštvo i sveštenstvo da se što više bave pčelarstvom.
Fruškogorsko monaštvo je, kao i pčelarstvo, kroz istoriju prolazilo kroz razne periode uspona i padova. Sredinom 18. veka u svim fruškogorskim manastirima, sem Đipše, monaštvo je bilo napustilo ''opštežitije'' (kinoviju) pa su imali ''osopštinu'' (idioritmičko uređenje), gde svaki monah ima ličnu imovinu.
Fruškogorski monasi su posedovali ogromna materijalna bogatstva: šume, vivograde, šljivike, stoku, pčele… Na osnovu podataka Generalne vizitacione komisije koja je izvršila pregled svih fruškogorskih manastira u leto 1753. godine, saznajemo koliko je koji manastir i monah pojedinačno posedovao košnica.
Pavle Nenadović, mitropolit karlovački u od 1749. do 1768. godine, tek posle žestoke borbe uspeo je da natera kaluđere na opštežitije. U manastiru Beočinu pred fruškogorskim igumanima i kaluđerima oštro je postupio: "Naređujem vam sada i ubuduće u ime Gospoda našega Isusa Hrista da u manastirima sremskim u okrilju Fruške gore bude opštežitije po pravilima svetih otaca. A ko bi zbog osopštine odbegao svoj manastir ili se ovoj naredbi protivio i ne bi je držao, neka je proklet i ovoga i onoga sveta!" Ponovnim uspostavljanjem opštežitija svi kaluđeri su morali svo svoje imanje (pokretno i nepokretno) predati u manastir.
Manastiri su bili rasadnici pčelarstva a manastirski pčelinjaci su služili za primer ostalom narodu. Pored manastira i monaha, koji su se isticali i prednjačili sa pčelarenjem u prošlim vekovima znamo da su sveštenici i učitelji to isto činili. Sve je to doprinelo opštem razvoju pčelarstva. U narednim brojevima ''Vojvođanskog pčelara'' čitaoci će imati prilike da se više upoznaju sa kratkim istorijatom pojedinih fruškogorskih manastira i njihovim pčelarenjem u prošlosti.
Miloš Antonić, sveštenik, Koceljeva
(VOJVOĐANSKI PČELAR 11/2010. str. 26)
www.pcelarm.com